Učinci curenja metana manji su od oceanske apsorpcije ugljičnog dioksida

May 24, 2017 Međunarodni istraživači istražuju emisije plinova na Arktiku

Velike količine stakleničkog plina metana zarobljene su u Arktičko morsko dno. Ako se oslobodi i dospije u atmosferu, hoće pogoršati globalno zatopljenje. Međutim, međunarodni istraživački tim je otkrio da metan izvire u morskom dnu ispred Spitsbergena nemaju nužno ovaj učinak; zapravo, može čak pomoći da ukloniti stakleničke plinove iz atmosfere.

Metan je jedan od najučinkovitijih i najučinkovitijih plinova prihvatljiva za klimu od fosilnih goriva. Kao slobodni plin u atmosferi, međutim, to je snažan staklenički plin, koji premašuje onaj od ugljikov dioksid faktorom 30 u razdoblju od 100 godina. Stoga, mnogi su znanstvenici zabrinuti zbog arktičkog permafrosta i morskog dna, koji u sebi drže ogromne količine metana.

Bi li bili oslobođeni kao temperature rastu i posljedično ubrzavaju klimatske promjene? Tim američkih, norveških i njemačkih istraživača proučavao je plin razmjena između arktičke morske vode i atmosfere neposredno iznad prirodni izvori metana na morskom dnu. Njihov iznenađujući zaključak je da su oceanske vode apsorbirale 2000 puta više ugljičnog dioksida iz atmosfere od količine metana koja izlazi u atmosferu iz istih voda.

"Čak i ako se uzme u obzir snažniji učinak staklenika metan, manji je učinak na efekt staklenika ovim područjima," rekao je koautor GEOMAR-a prof. dr. Jens Greinert na njemačkom jeziku.

Studija je nedavno objavljena u međunarodnom trgovačkom časopisu Zbornik radova Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država od Amerika (PNAS). Istraživanja na kojima se studija temeljila provedena su blizu norveški otok Spitsbergen. Na brodu norveškog istraživanja plovila HELMER HANSSEN, tim je kontinuirano mjerio koncentracije metana i ugljičnog dioksida u oceanu blizu površini i u zraku neposredno iznad površine oceana.

Unutar zoni istraživanja, bilo je lokacija s dubinom vode od 80 do 2600 metara gdje je metan izbijao iz morskog dna i ulazio u morsku vodu. Analiza podataka potvrdila je da je metan koji se oslobađa bio ulazeći u atmosferu na dubinama vode od 80 do 90 metara. Međutim, to također je pokazalo da su najviši slojevi vode apsorbirali velike količine ugljičnog dioksida u isto vrijeme.

"Absorpcija CO2 kod metana izvora je ovdje bilo znatno više nego u susjednim područjima bez curenja metana s morskog dna", rekao je prof Greinert.

Razlog tome su fotosintetičke alge. Oni su puno više aktivan iznad izvora metana i može apsorbirati više ugljičnog dioksida. Zajedno s vodama bogatim metanom teče i voda bogata hranjivim tvarima iz morskog dna na površinu i potiče rast više alge.

Profesor Greinert opisuje ovu studiju kao prvu koja pokazuje povezanost tako jasno. Međutim, nema dokaza o bilo kakvoj povezanosti između postojanje izvora metana i transport vode iz tla u oceanska površina.

"Ako ono što smo primijetili u blizini Svalbarda događa šire na sličnim lokacijama diljem svijeta, moglo bi znači da curenje metana ima neto učinak hlađenja na klimu, a ne a učinak zagrijavanja kao što smo prije mislili", rekao je glavni autor biogeokemičar prof. dr. John Pohlman iz Geološkog instituta SAD-a.

Ovo bilo upravo suprotno od onoga što su znanstvenici očekivali. Za potvrdu bi bila potrebna daljnja istraživanja u drugim dijelovima oceana hipoteza.

Veza na studiju