Zakiseljavanje oceana i morske zajednice

August 5, 2015 Kad se zakiseljavanje oceana pojača, koja će vrsta biti konačna preživjela? Kakav utjecaj zakiseljavanje oceana ima na planktonsku zajednicu i tokove materijala u morskom ekološkom prehrambenom lancu? Nakon dva mjeseca istraživanja u Raunefjordu u Bergenu (Norveška), znanstvenici iz GEOMAR Helmholtz centra za istraživanje oceana Kiel sada imaju odgovore na ova pitanja. Očigledno, to ovisi o tome kojoj vrsti pripadate. Koristeći osam plutajućih eksperimentalnih mezokozma KOSMOS (Kiel Offshore Mesocosms for Future Ocean Simulations), znanstvenici su proučavali kako su složene morske zajednice reagirale na različite razine unosa ugljičnog dioksida iz atmosfere. Četiri od ovih mezokozmosa imala su povišene koncentracije ugljičnog dioksida.

Prema profesoru Ulfu Riebesellu, profesoru biološke oceanografije na GEOMAR-u i koordinatoru eksperimenta, "Nijedna od prethodnih studija nije otkrila tako jasno kao ova način na koji interakcije unutar hranidbene mreže određuju osjetljivost planktonske zajednice na zakiseljavanje oceana."
Kako bi testirali može li se jednostanična Emiliania huxleyi prilagoditi, znanstvenici su koristili subjekte koji su živjeli u laboratoriju nakon više od 2500 generacija u kiselim uvjetima. Jesu li se organizmi nakon toliko generacija dovoljno razvili da mogu preživjeti u kiselim uvjetima unutar mezokozmosa? Odgovor je bio ne. Organizam je i dalje pretrpio povećane stope gubitka i smanjenu gustoću populacije. Budući da Emiliania huxleyi ima sposobnost pohranjivanja ugljika i proizvodnje plina za hlađenje klime dimetil sulfida (DMS), loša bi vijest bila bi loša vijest da ih ima manje u našem okruženju. Drugi organizam koji bi pretrpio strašne posljedice je pteropod Limacina helicina, koji čini važan dio prehrane morskih sisavaca, riba i morskih ptica. Ponekad poznati kao 'morski leptir', njihove ljuske napravljene su od aragonita, kalcijevog karbonata koji se lako otapa u kiselim uvjetima.
"Ako pteropod pati od zakiseljavanja oceana, važna karika unutar hranidbene mreže mogla bi se izgubiti," rekla je dr. Silke Lischka, morska biologinja u GEOMAR-u.
Međutim, jest ne sve propast i tuga, neke vrste poput piko-fitoplanktona i većeg zooplanktona Oikopleura dioica uspijevale su unutar mezokozmosa s višim koncentracijama ugljičnog dioksida. "Oikopleura dioica je obilan planktonski omotač s globalnom rasprostranjenošću," objasnio je Jean-Marie Bouquet, istraživački inženjer u Sars International Center for Marine Molecular Biology i doktorand na Sveučilištu u Bergenu.

Dodao je da živi unutar složene želatinozne strukture koja mu omogućuje učinkovito hvatanje širokog spektra čestica hrane te da se njegova populacija može brzo povećati u povoljnim uvjetima. "Na ovaj način se mogu razviti velike populacije koje imaju moć promijeniti cijelu hranidbenu mrežu."
To je upravo ono što su znanstvenici primijetili unutar mezokozmosa. Podaci i analize iz dvomjesečnog istraživanja pokrili su cijeli spektar, od najmanjeg do najvećeg planktona i ribljih ličinki, kao i razmjenu tvari i interakcije na različitim razinama mreže ishrane. Malo je reći da će sigurno biti biti posljedice za marine biološku raznolikost, ekološku ravnotežu i razmjenu materijala u moru kao rezultat zakiseljavanja oceana. Koliko će oni biti ozbiljni ovisit će o tome koliko smo uspješni u smanjenju emisija ugljičnog dioksida u ovom trenutku. Dodatne informacije:  http://www.geomar.de