Nova metoda praćenja izvora CO2 na podmorju

August 30, 2019 Istraživači su proučavali curenje prirodnog plina u Sredozemnom moru kod Italije

Skladištenje ugljičnog dioksida na morskom dnu jedna je od mjera o kojima raspravlja IPCC za ograničavanje klimatskih promjena. Do sada, međutim, ne postoje dokazane metode za praćenje mogućih curenja CO2 pod vodom na velikim površinama morskog dna. Koristeći bušotine prirodnog plina u Italiji, istraživači iz GEOMAR Helmholtz centra za istraživanje oceana Kiel razvili su modele koji bi mogli pomoći u planiranju praćenja curenja.

Samo smanjenjem emisija stakleničkih plinova, ciljevi Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama su sada gotovo nemoguće postići. Stoga IPCC raspravlja o dodatnim mjerama za smanjenje koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Na primjer, ugljični dioksid proizveden izgaranjem fosilnih goriva mogao bi se uhvatiti ili ukloniti izravno iz atmosfere i zatim pohraniti u geološke rezervoare. Norveška grupa Equinor (bivši Statoil) upravlja takvim objektom za hvatanje i skladištenje ugljičnog dioksida od 1996. Svake godine ubrizgava oko jednu megatonu CO2 u sloj pješčenjaka koji nosi vodu ispod Sjevernog mora. Međutim, još uvijek se raspravlja o pouzdanim opcijama za učinkovito praćenje istjecanja stakleničkih plinova iz takvih podmorskih rezervoara.

U tom kontekstu, istraživači GEOMAR-a proučavali su prirodne vulkanske izvore ugljičnog dioksida u blizini obale Italije. S nalazima ovih studija razvili su modele koji se mogu koristiti za praćenje sigurnosti budućih podmorskih naslaga CO2. Odgovarajuća studija sada je objavljena u međunarodnom časopisu Environmental Science & Tehnologija.

Skladištenje ugljičnog dioksida u slojevima stijena ispod morskog dna predstavlja manji rizik za ljude u usporedbi sa skladištenjem na kopnu. Ako plin iscuri s morskog dna, on se otapa u morskoj vodi. Međutim, može sniziti pH i oštetiti lokalni ekosustav. "Trenutno ne postoji utvrđena metoda za lociranje takvog istjecanja ugljičnog dioksida i određivanje ukupne količine izlaznog plina jer se izlazne točke protežu preko nekoliko stotina četvornih metara površine morskog dna", objašnjava dr. Jonas Gros iz GEOMAR-a, prvi autor knjige nova studija. Stoga je zajedno s kolegama istražio promjene u pH u blizini prirodnih emisija ugljičnog dioksida ispred Panaree, malog otoka u blizini obale sjeverne Sicilije.

Tijekom ronilačkih operacija i s brodom instrumentima, prikupili su uzorke plina i vode u blizini izlaznih točaka. Tim je iskoristio te podatke kako bi testirao računalni model koji je razvio i koji bi predvidio pH promjene u morskoj vodi zbog istjecanja ugljičnog dioksida. Ova simulacija je pokazala da je više od 79 posto ugljičnog dioksida već otopljeno na udaljenosti od četiri metra od morskog dna.

Tim je također otkrio da je model mogao predvidjeti uzorak pH varijacija u vodama oko plinskih bušotina, što je bilo usporedivo s izmjerenim podacima senzora. "To će novom modelu omogućiti da služi kao vodič za strategije za rutinsko praćenje ponora ugljika na morskom dnu i procjenu utjecaja emisija ugljičnog dioksida na lokalni morski okoliš", rekao je Gros.